ugao u samocu... ;)
20.03.2007., utorak
zapis jedne pijane noći
|
ovo nadarenije, još gore pijanovanje, u meni je potaklo sve da izađe. svijet je postao jedna ljuljačka pod nogama, ja sam samo teturala međuprostorom. okestar mamurluka uglazbio je živce, instrument duše propjevao cvijeće i utihnuo pčele; bila sa samo lutka nesvjesnog razuma. ples mračnih kutaka kozmosa, plovio je vijugama, moždanim mojim stanicama i krijepio moje vjeđe. kadar svjetlosnog snimanja ukorak me pratio, mislila sam da sam u Hollywoodu ispod ogromnih skupina reflektora. zemlja je drmala litosferu omeđenu hemisferama, a svim sam sferama bila središte. ukopana u zvukovima, kretnja bijaše slaba, omamljeno mučna, kružila sam jednim tokom furke sred muzike, zaintregirana svojim pokretima. podala sam svojoj krvi još alkohola, još se više zatreskao pogledima na svijetinu. Ringo je sišao sa zvijezda da me pozdravi, a ja sam sklopila trepavice. svijet je izopačena cjelina iznutrica. svijet je mrtav, a samo živ je mamurluk mojih instrumenata. sve je pošlo u krivom saznanju, sve se izoštrilo svojim osjetilima. mrgodim ožareno čelo i padam u svoj bezdan. ...dva je sata noćna sadržina otkucala. osakaćena bez glave, vratom se vraćam osnovnjaku gdje spavam na gologlavmom podu, deke se praviše važe, pa su zamijenile madrac, a ja sam spavala sa svjetlomrcajem pred očima. bilo je mučno mome želucu, pa sam uzdrmala pod ujutro se vraćam kao odmetni sin svome domu, a hladnoća ježi moju kokošju kožu. |
 |
19.03.2007., ponedjeljak
gavran
|
gladili smo pogledima čežnju naših očiju. sjećaš li se, gavrane? i perje crno zaplitalo se u moju paučinu svilen kožne niti i klizio si sinklinalama i antiklinalama pravilnosti moga tjela i zapleteni umijećem slikarskog carstva noći tražili smo vrhunac u nama nađenih ideala. i mjesec razbacuje svoju sjetalnu spermu raspršenosti i trag ograničenja tek posijanih zvijezda koje će crknuti tek ruzinom pothranjene noći u osvitu zore i buđenju orkestra zaveži svoj kljun i riječi pored puta i vrati se granama... |
12.03.2007., ponedjeljak
  |
11.03.2007., nedjelja
gavran je sletio na moj prozor
|
došla sam u svijet poslije smrti. ležim na postelji i vidim sebe pokraj sebe, osjećam se kao izopačenik na odru, prestrašeno. tad začujem glas, topao glas: "ne boj se, pogledaj ispred sebe." gavran je sjedio na prozoru i rekao: "u meni, sa mnom i bez mene u vrhu noći dolazim da iskoristim tvoju misao a među nama sijeta, tegoba Pozivam te, večeras dok budeš plovila u svoje snove", reče gavran "u vrt gdje su grane naši ideali.." odgovaram: "volim te, krvava sijenko.." kaže on: "vidjet ćeš me dok budem silazio niz oblake, nježne oblake tvojih snova, ući ću da te zakopčam u izmišljenu paučinu svoje kože, draga Silueto.." |
tko sam ja, a tko si ti? odgovori mi
|
ja ne postojim, samo sam ideja stvorena da se ostvarim kao izum ili inovacija. ja sam atom obavijen elektronskim omotačem u prostoru. ideja koja će svaki čas izgorjeti u pepeo. trenutak kojeg ću zabilježiti u spomenar svojih uspomena. ja sam ugao u samoću tišine. stvorena misao. skroman pjesnik, ako jesam pjesnik. čestica puštena zamahu vjetra. ruka lahornog draganja...Sitna riba. ovdje sam samo da postojim. ništa više od toga. moji snovi, nisu samo moji. sve je u meni tuđe jer moja postojanost nije samo moja, ona i u drugma hoće da bude. ja nisam samo ja. ja stvorena sam ideja, stvorena misao koja djeluje i bude izgubljena u času zaborava. |
dar
 odsutna sam duhom jer se krvlju napijam. toliko ga volim da sam odlučila svoje mu srce dati kao znak vječne ljubavi. ali on me ne voli, i ako ga ne primi, moj dar, umrijet ću zauvijek... |
ZAKONI
|
iz truleži u truležnost svatko svome jadu hrli, svome mraku, svojoj tegobi, svome prostoru kroz dušnu izdašnost, svome tonu kroz ušnu odslušnost. i da se progutano požalim i da se okupano ožarim: svatko hrli svome grobu, svojoj zemlji, svome rodu i sunčevoj zraci na suhome jesenjskom lišću. |
maska
03.03.2007., subota
   |
